utolakirerska i autolimarska radionica “Krokodil“ u Blažuju kod Sarajeva je naizgled kao i svaka druga radionica. Ali nije. U njoj rade Šahzo, Almir, Mehmed, Vukašin, Zemir, Sead, Enisa i Nedeljka. Svi gluhonijemi. Šahzo je vlasnik. Ostali su njegovi prijatelji iz školskih dana, piše Faktor.
Poslije osnovne škole, Šahzo Herenda je zanat pekao na Grbavici, u Duvnu, u Rimu. Vratio se u BiH, upoznao Enisu, koja je ujedno i zaposlenica u radionici, i odlučio se da pokrene vlastiti biznis. Imaju kćerku Ajlu, koja je zbog roditelja naučila znakovni jezik. Ona im je desna ruka, prevodi im i pomaže u komunikaciji s mušterijama. Ajla je bila u školi, pa smo se uz pomoć olovke i papira, ali i Šahzine majke Zahide bez problema sporazumjeli.
SVI OSIGURANI
-Radionicu sam otvorio prije četiri godine. U početku sam imao tri radnika. Malo po malo, i evo danas ih je osam. Svi prijavljeni, osigurani – piše nam na papir Šahzo.
Za sebe kaže da je strog šef. Zna se i naljutiti na majstore, ako ne urade kako valja.
-Majstor, ko majstor. Uvijek mu moraš stajati nad glavom. Radit ću kako treba ili neću nikako – kroz šalu će on.
Upravo zbog te njegove odgovornosti i discipline prema radu, ima redovne mušterije. I to, ne samo iz Sarajeva, već i iz drugih gradova širom BiH.
-Nit’ ih sunce grije, nit’ kiša lije. Imaju dobre uslove. Moraju raditi najbolje što znaju i umiju – govori nam Šahzina majka Zahida, dodajući da je bila zabrinuta kako će se Šahzo snaći, jer, kako kaže, ljudi zatvaraju oči kada je ova populacija u pitanju.
Šahzo nam objašnjava da je zapošljavanje radnika išlo korak po korak, kroz projekte sa Fondom za rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom. On zaposli radnika, uradi projekat za Fond, na osnovu čega mu Fond daje podršku u alatu, materijalu. Nedavno je dobio kamion za šlepanje automobila.
– Sve je to fino, lijepo. Ali valja osigurati plaće za sve ove ljude. Imaju porodice, djecu. Valja hljeb zaraditi. Sav teret je na mojim leđima – objašnjava nam Šahzo.zlatgne-ruke-gluhonijemih (1)
ZLATNE RUKE
Svi u radionici se žale da su zapostavljeni, zaboravljeni. Ne pruža im se šansa da pokažu da znaju, hoće raditi.
-Mi imamo zlatne ruke. Ali ne možemo napredovati, nemamo priliku. Država slabo misli na nas. Niko ne vodi brigu o nama – žali nam se majstor Mehmed.
Svi su zadovoljni šefom. A kako i ne bi. Svojim školskim prijateljima pomaže koliko može. Piše projekte, bori se. Šahzo je prije dva mjeseca zaposlio autolimara Seada Efendića iz Butmira. Dugo vremena je bio bez posla. Radio je u Tasu u Vogošći.
-Otišao bih u penziju, ali nemam dovoljno staža. Radio sam nešto privatno, ali i to slabo. Ne mogu se dovoljno zahvaliti Šahzi što mi je ponudio ovaj posao – govori nam Sead.
Kažu nam da im najveći problem predstavlja komunikacija sa mušterijama.
-Kada dođu u radionicu, možemo se sporazumjeti. Napišemo na papir, čitamo sa usana. Ali mi se ne javljamo na telefon, tako da se sva komunikacija svede na poruke – govori nam Šahzina supruga Enisa koja je zadužena za čišćenje automobila, ali za sebe kaže da je i Šahzina zamjenica, koja nadgleda radnike kada on nije tu.
Šahzo nam piše na papir da njegova radionica ima sve što treba. Opremu, vulkanizer, dizalice, komoru za farbanje, kamion za šlepanje. Plan mu je otvoriti praonicu auta, zaposliti još dva majstora, jednog profesionalnog tumača znakovnog jezika i tako zaokružiti ovaj biznis.
-Potreban mi je još jedan autolakirer, ali ne mogu ga naći. Izgleda da gluhonijemim ovaj posao nije zanimljiv – zaključuje Šahzo.