PIŠE: SAFET IMAMOVIĆ
Na fakultetu sam slušao predavanja jednog jako harizmatičnog profesora, koji me svojim riječima često poticao da razmišljam o tome šta zapravo znači patriotizam?
Dok je ismijavao anomalije ovog društva, indirektno je slao svoje poruke o važnosti uloge pojedinca u njemu, i na sebi svojstven način, uobličio je definiciju patriotizma kao prihvatljivu za moje shvatanje ovog pojma:
– Patriota je čovjek koji sa ekonomskog, moralnog i sociološkog aspekta doprinosi svojoj zajednici. Kao mlađi mislio sam da se ljubav prema ‘domovini’ iskazuje na drugi način. Mislio sam, da je dovoljno vinuti zastavu u zrak i time karakteristično dokazati ljubav prema svojoj državi, domoljublje, svemu pozitivnom što može voditi jedno društvo ka napretku.
Međutim, kako su se moje sive ćelije u ovoj crnoj zemlji razvijale, došao sam do zaključka da svi oni koji nose zastave i grbove ustvari u svakodnevnom životu najmanje koriste proizvode i usluge države za koju tvrde da je jedna i jedina domovina. Ljubeći zastave ispijaju piće iz Austrije, nose majicu iz Njemačke a nerijetko pojedu i hljeb iz Poljske, valjda dovoljno da se čovjek zamisli i postavi sebi pitanje: „Pa kakav je to patriotizam? Je li sam čin ljubljenja zastave (što iz ljubavi što iz inata) dovoljan gest koji će ići u korist ovoj državi i društvu?
Problemi konzumerizma
Činjenica je da djeca u Bosni i Hercegovini već sa 5 godina znaju šta je Milka, znaju šta je Coca-Cola, Snickers i slično. Te velike multinacionalne kompanije odrađuju izvrstan posao i nastupaju na svjetskom tržištu, ali kada djetetu spomenemo ime nekog našeg proizvoda (koji ni sami ne koristimo) primjećujemo da su povratne informacije uglavnom animozitet, omalovažavanje i skeptičnost, a sve to vezano za kvalitet. Djeca ne lažu, znaju djeca šta je dobro ali ti naraštaji sutra neće biti osviješteni o koristima jačanja domaće proizvodnje kroz proces kupovine proizvoda čiji bar kod počinje brojevima 387.
Uglavnom, zbog sklonosti ka zapadnom društvu, imamo potrebe da se na sebi svojstven način uklapamo u začarani krug globalizacije odnosno jednog svjetskog tržišta, uvozimo hranu, uvozimo vodu iako nam je sve „pod nosom“ ali potreba da „ganjamo civilizacijske standarde“ osiromašila nas je možda čak i više nego li privatizacija na bosanski način.
Zaključak: svi konzumiramo manje-više iste proizvode koji uglavnom nisu iz domena bh proizvodnje, ali su svjetski poznati, što se odražava kako na našu ekonomiju tako i na naše generalno ponašanje.
Ukoliko se nastavi ovakvim tempom, od domaćih proizvoda kupovati ćemo samo zastave (ali nije isključeno da će se i te zastave proizvoditi na Tajlandu).
Neosvještenost o potrebi kupovine domaćih proizvoda
Kada kupite domaći proizvod, novac koji ste utrošili ostaje u zajednici, odnosno u okvirima Bosne i Hercegovine. Pored poreza ostaje i bitna stvar, a ona se nazova proizvođačka marža.
Količina ostvarene proizvođačke marže ima direktan utjecaj na moć bh. kompanija da investiraju i jačaju zaposlenost, tim činom je osiguran i rast plata i isplata regresa. Na osnovu ovoga stiče se naravno i prihod od prodaje, od ovih sredstava isplaćuju se lokalni uposlenici i vrše se plaćanja dobavljačima, u konačnici izdvajanja za poreze pomažu da se riješe društveni problemi i da se iz istih finansiraju infrastrukturni, ali i kapitalni projekti u zajednici.
Treba istaći i da uslijed učešća domaće radne snage u proizvodnji ostaju i doprinosi koji se zbog rasta zaposlenosti u većem obimu plaćaju našem, a ne stranim penzionim i drugim fondovima, što dalje znači da uslijed porasta stope zaposlenosti povećavaju se i penzije, ali sa tim i kvalitet zdravstvenih i drugih javnih usluga.
Pored svega navedenog povećava se i „cirkulacija“ novca što znači njegov brži opticaj „iz ruke u ruku“.
Ovo su samo neke prednosti ali pošto se ekonomija uvukla u sve pore društva – samim rastom ekonomije rasti će i opće zadovoljstvo kod stanovnika, jer najraspoloženiji ljudi, uglavnom, su oni koji se ne sekiraju kako će platiti ratu kredita.
Eto, kako biti patriota.
Kupuj i podržavaj domaće! Možda naše čokolade nisu slatke kao uvozne, možda naše čokolade ne možemo plasirati na tržište Švicarske (iako nas budalasto ubjeđuju da živimo u vremenu slobodnog tržišta), možda se one neće svidjeti Nijemcima ili Šveđanima, ali mi trebamo znati da ćemo kupovinom domaće čokolade zasladiti život i sebi i onima koju su je proiveli, transportovali i na policu u marketu postavili.
